Monday, March 21, 2016

Nezaposlenost, kako izići iz začaranog kruga - Povratak na selo, deo 2

Etanol je mogući spasilac sela



U prvom delu sam analizirao (iz ličnog ugla) zašto je povratak na selo težak, ako ne i nemoguć, uz ovakvu državu, nesvesno i nerazvijeno društvo i nepostojeću empatiju za bližnje. Skoro nemoguće.

Uz dozvolu, citiram Mladena Radovanovića, koji je napisao sledeće: ... Međutim, znam i vidim i živim siromaštvo u Beogradu koje je sve dublje. Plate se smanjuju, troškovi povećavaju. U razmišljanjima i planovima nije bogatstvo već opstanak, ishrana, lišavanje gradskih troškova i uzaludnih gubitaka u vremenu kao put na posao i sa posla. Ti prvi koraci selidbe i zasnivanja domaćinstva i proizvodnje su problem i meni i svakom drugom. A dalje? Pa borba, raj možda posle smrti.
  
Bilo je i drugih, sličnih opisa, ali i opisa povratka u selo kao pročišćavajućih i spasonosnih rešenja. Ipak, preovlađujući stav je da je život na selu težak, uz puno borbe moguć je dobar i bogat život. Uz puno odricanja. I naravno nepostojeća ili užasna lekarska nega ili briga, ostaju dominantni problem. Problem otuđenosti, starih domaćinstava i sl. postoji i u selu i gradu.

Obećao sam moguće rešenje. Naravno ne za sve, jer nisam Sveprisutni, Svemogući politički mesija. To je rešenje iz ugla uskog biotehnološkog postupka, koji smo uspešno razvili pre par godina, a ovih godina dodatno usavršili. 



Biogorivo, bioetanol je sirovina koja se sve češće pominje i kao obaveza proizvodnje naše zemlje. I dok se u stručnoj, zapadnoj literaturi vode složene rasprave o isplativosti i logici, troškovima i sl. faktorima koji važe za ogromne korporacije, ja sam došao do prostog zaključka: proizvodnja bioetanola se zaista može isplatiti. Kada?

Osnovna sirovina je već tu. Seljak odavno proizvodi pšenicu, kukuruz, ječam i krompir. Sve su to skrobne sirovine koje se odavno gaje. Jedna koja se nije gajila, ili koja se slabo gaji je tritikale. Biljka je nastala ukrštanjem pšenice i raži. Biljka bogata skrobom, tako da se lako od nje može praviti etanol. Kada sledeći put budete jeli „ražani“ hleb, dobro je da znate da u stvari jedete tritikalni hleb. Svaki seljak zna da napravi rakiju, da predestiluje kominu i napravi prepečenicu (koncentrovani rastvor etanola). Od tropa može da se pravi skuplji proizvod – super vlakna,  (N1 tekst i video), tehnologija koju smo takođe razradili. I treći deo koji zaostaje je proteinska masa, odlična i daleko jeftinija hrana za svinje i goveda od sojine GMO ili masne suncokretove sačme.

I gde je onda problem? Zemlja je tu, iskustvo i znanje tu. Energija za destilovanje koja ugrožava američku proizvodnju bioetanola takođe je tu. Ako su Emirati daleko, seljak je blizu. A energija je energija. Koliko sam sa drugih blogova pročitao ima dosta iskusnih ekonomista koji su takođe bez posla. Ima majstora i onih koji već žive na relaciji selo – grad. Napraviti zadrugu, kombinat ili preduzeće od seljaka i zainteresovanih s minimumom kapitala moglo bi da bude lako. Ali tu je jedno ali….

Ali veliko kao ogromna planina. Za otkup etanola (60-85%) potrebna je država. Neko bi rekao DRŽAVA – BRE. Nije potrebno ludilo krčenja svega, kako to rade u Brazilu. A oni ipak i voze i žive na etanolu. Lošiji nismo, sve dok se ruka sama ne digne da zaokruži neki broj na glasačkom listiću.  A tada se zaboravlja i život i patnja i pobedi prazna strast. I onda ostaje očaj, napuštanje i uništavanje sela. A jednom iskrčena šuma ne može sledeće godine da bude opet šuma stara 100 i više godina.




No comments:

Post a Comment